Bilo kakav javni rad ovdje podrazumijeva, ili da ste nevjerovatno hrabri, ili totalna budala.
Pratim reakcije ljudi na bilo kakve pozitivne pomake u društvu. Nevjerovatno je koliko prostakluka, jeftinog i plitkog cinizma, ovdašnji ljudi ispuštaju iz sebe. Svaka ideja, svako djelo, popraćeno je takvim bljuvotinama, takvim komentarima da autor mora biti mahnit da sačuva zdravu pamet. Operu mu se svi članovi familije, proanalizira mu se čak i donji veš.
Veliki ili mali pokušaji, na isto se svodi. Vrlo malo ljudi uopće uzima u razmatranje djelo. Nakon površnog prelijetanja SAMO naslova, slijedi komentar: „'Ta će on/a?“
Možda je to razlog zašto danas pametni ćute, a budale su u ovoj državi masovno progovorile. Oni kojima pod kožu može svega i koji se ne osvrću, jer i sami imaju taj jeftini mentalni sklop.
Jer, ako u civiliziranom društvu učinite nešto, recimo napišete, i blesavo i pametno, i gnusno i lijepo, neće vam spominjati mater. Neće vam zasretati dijete na ulici. Neće ismijavati vašu ličnost.
Dobićete kritiku djela. Ismijavat će napisano, a ne vaše šiške.
Pokušaji neće završiti ponižavanjem i zraka koji autor diše.
Eto, možda je to razlog sveg ovog ludila danas.

Isključujem se iz razgovora u kojemu se omalovažavaju dvadesetogodišnjaci kao oni koji su nezreli, premladi, ne umiju, hormoni su jači od razuma i tako sve ti klišei.
Vraćam se u vrijeme kada je svijet bio mali. Kada se sve moglo i smjelo. Kada se imao stav. Hrabar. Svepametujući. Pokušavam se prisjetiti što je trčalo naprijed, hormoni ili mozak. Nekako su u dvadesetima hormoni već dobrano zaostajali za šarolikim razmišljanjima. Bačeni su odavno u nekakve, ako se desi desi, zapećke. Bilo je potrebno mijenjati svijet, okolinu, boriti se, učiti, dokazivati, pobjeđivati. Misao mi je bila oštra i bistra. Nije bila mlada. Možda odvažna, blesavo odvažna, ali ne mlada, ne nadobudna, kako ovi, što još uvijek razgovaraju, vole reći. Ako podvučem refu, najplodonosniji su bili ti najodvažniji snovi. Grabilo se, uzimalo, nije se mnogo vagalo. Zaista se moglo sve. A volje na pretek. Energije za tri umorna četrdesetogodišnjaka 
Danas… u četrdesetima, sve je nekako staloženije. Sve je krupan zalogaj i sve se ne može. Ima preće. Mnogo je gluposti na koje se ne treba ni osvrtati, a kamoli uraditi. Unaprijed osuđenih na neuspjeh.
Danas nekako, ja sam evidentičar. Životarim. Posmatram. Možda čak i bistro, bez zanesenjaštva, ali sam evidentičar. Živim ono što su moji snovi zacrtali u prpošnim dvadesetim. Možda bih danas imala svega za reći, ali ne volim svoju, iskustvom uplašenu, misao.
Ne volim kad se bilo što omalovažava, bilo čija misao. Ni djeteta od 5 godina. Svaki period je bogat za sebe. Neki hrabrošću, neki zrelošću, ali mladi ljudi također mogu misliti, promišljati, vrlo često bolje od nas starijih. Nije ih život još ispeglao. Nemaju prepreka u glavi.
Pustimo ih, dakle. Ako im ne želimo pomoći, ono možemo ćutati i posmatrati. Bodriti ih dovom, mislima, biti srcem uz njih, i ako nemamo hrabrosti pomoći ih životom.
Pustimo dvadesetogodišnjake da osvajaju svijet bez doskočica: „'Ta će ono, tek se rodilo, a nešto pametuje?!“
Pustimo se ovih, na našim prostorima, omiljenih, a vrlo otrovnih i uvredljivo zajedljivih komentara.

Godinama mi se u glavi talože informacije o stanju muslimana u svijetu. U raznim zemljama, dijelovima svijeta. Čitam o historiji, slavnoj prošlosti, ne tako slavnoj sadašnjosti.
Ibretila sam se stanju Arapa. Onih koji su nekada davno počašćeni Poslanikom, a.s. iz svojih redova . Jevreji i kršćani to nikad nisu mogli prihvatiti. Do danas. Čuj, Arap? Ipak je trebao biti iz njihovih redova. Tako je bilo ponižavajuće da to bude neko od Ismailovih, a.s., potomaka. Što je prevagnulo u ne/prihvatanju očekivanog i najavljenog Poslanika, s.a.v.s., SVIM LJUDIMA? Vjera?! Ljubav prema Bogu? Ipak, imaju zajedničke pretke. Imaju svi Ibrahima, a.s. No, to nije dovoljno. Iznad vjere i ljubavi prema Bogu stavili su naciju i porijeklo, oholeći se kao i mnogi „nebeski narodi“ do tada. A, i sada.
Gospodar je Pravedan. El-Adlu.
Upućuje koga hoće, kad hoće. Uzdiže jedne narode nad drugima. Unižava kako hoće.
On, s.w.t. je Pravedan.
Dekadenca kod Arapa. Način života većine toliko odvojen od duhovnog, onosvjetskog, vjerskog. Žudnja za monarhijom, rodoslovima, dinastijama, dunjalukom, Zapadom. Najviše me boli ovo licemjerstvo u žudnji za zapadnjačkim načinom života i, u isto vrijeme, njihov prijezir prema zapadnjacima. Oholost to bijaše. Boli me i kad vidim koliko muslimana bježi na zapad iz „šerijatski“ uređenih zemalja. Iz zemalja „pravednih vladara“ kojima je Poslanik, a.s., odabran iz njihova naroda, nacrtao put pravednog vladanja, uređenja društva, grada, države. Zajednice LJUDI, ne samo muslimana. Dao im je i nacrt prvog ugovora. Savršen Zakon.
Ali, Gospodar svih svjetova je al-Adlu!
Naravno da se u medijima to teško može primjetiti, ali uz dekadencu Arapa, naslućujem renesansu Islama na Zapadu. Osjećam reformu odatle. Osjećam da ti, u isto vrijeme žuđeni i prezreni, Europljani, a i Amerikanci, nose vjeru. Onako kako treba. Bez komplexa, uz jake temelje u nauci, razumijevanju, lijepom ponašanju. Konvertiti. Povratnici. Izniču u kolijevkama najvećih neprijatelja Islama i muslimana. Zaista su ovi mrski kolonizatori uspjeli rastočiti Istok, raspametiti i sluditi muslimane toliko da su najbolje između sebe poslali u zatvore i kućne pritvore ili se jednostavno između sebe pobili. Ali, u njihovom kriluovih prezrenih se rađaju još bolji. Oni što vjeru stavljaju ispred nacije, kako i treba. Oni koji nisu zadojeni rodoslovljem ili napuhani. Oni koji vole i Arapa i nearapa i ne dijele se prema onome što Islam nije podijelio. Oni koji su našli način da UČE, komuciraju, žive, a ne remete red na Zemlji, niti otkidaju od svoje vjere. Oni koji im pod nosom i bez ustezanja, te nametnutih komplexa nose Islam. Ovi ne uzmiču, jer su u njedrima Zapada odgojeni i imaju samopouzdanja. Tek sad vidim da i tu udaraju mediji, ali nekako vjerujem da su kasno primjetili i da ih neće posvađati i natjerati da se ponovno kriju i stide sebe. Da se ubijaju i poništavaju međusobno. Jer, kad Istina dođe do razumnog i ahlakli stvorenja, šta može drugo, nego da bude zahvalan zbog prevelike časti i nosi to kao najveću blagodat u životu.
Allah je Pravedan i daje nam reformatore Islama kad hoće i od koga hoće. Zaista čovjek sa svojim uzdizanjem nije pravedan. I zaista oholom čovjeku bude muka kad vidi od koga i do koga Istina dolazi, pa usljed zavisti velike blagodati propusti.
Ali, Gospodar je Pravedan! I u Njega, s.w.t. je moć i dijeli je kome hoće i kako hoće…

Kao kroz maglu se sjećam da postoje i takve zemlje. One u kojima ljudi čekaju u redovima, strpljivo i na pristojnom odstojanju. Pomjeraju se tačno toliko da onom ispred sebe ne pušu za vrat. To su neki bezze ljudi, hladni i distancirani. Sigurno mrze druge ljude.

Spram toga, kod nas su većinom neki „topli“ ljudi. Vole da se pipaju, stišću jedni uz druge, trljaju sa svih strana, ma samo što ne polegnu jedni preko drugih. I nije važno s kim i protiv koga: muškarac, žena, dijete… Kod nas ljudi vole razmjenjivati i tjelesne mirise i tjelesne tekućine, znoj većinom ili jeftine i oštre parfeme. Mi smo, ‘nako, prirodni, čoporativni, u nama su nekako preživjeli ti instinkti prvog čovjeka, pa teferića, stampeda, korida.

Imam fobiju od gužve. Imam fobiju od pijaca, autobuskih stanica, roditeljskih sastanaka, šaltera. Većinom mi se dešava da me preziru svi akteri ovih gužvi. Optužuju me pogledima kad ne najašem na one ispred mene. Šta ja glumim i nešto se izdvajam?! Vozači autobusa većinom me trzaju da će krenuti prije nego što uđem, jer ih nervira onih par centimetara prostora između mene i predzadnjeg putnika.

Najprije sam pomišljala da nisam normalna, jer me dodir stranaca smara. Pokušavala sam se nafurati da je dobro što povremeno osjetim tjelesa širokih narodnih masa da ova apstinencija od tuđeg dodira ne bi postala moje prirodno stanje. Pokušavala sam promišljati na milion načina kako bih opravdala ove svakodnevne, znojave gute ljudi koji jašu jedni preko drugih.

Odustala sam od opravdanja… ali nađoh utjehu za sebe:

„ Oni koji nisu vjerovali U GOMILAMA će u Džehennem biti natjerani…“
„ A oni koji su se Gospodara svoga bojali U POVORKAMA će u Džennet biti povedeni…“

Zar su gomile i povorke jedno te isto?!?!
Možda ovdje nema povorki, ali nekako vjerujem da ću, samo ako budem strpljivo podnosila, nekad i ja biti u povorci… onih koji se na dunjaluku nisu gurali i preko drugih jahali da bi… nešto… nevažno…

Osjećam se kao musafir u tuđoj bašći. Namještenoj mi baš po ćeifu. Da odmorim, da promuhabetim. Da se malo sakrijem u vrt koji na mene ne liči.

Lijepu bašću je neko uvakufio.

Da ga se ovi umorni dovom sjećaju… valjda. A, možda je i ‘nako… bez interesa.

Ja ću, svejedno, odmoriti…