Kao kroz maglu se sjećam da postoje i takve zemlje. One u kojima ljudi čekaju u redovima, strpljivo i na pristojnom odstojanju. Pomjeraju se tačno toliko da onom ispred sebe ne pušu za vrat. To su neki bezze ljudi, hladni i distancirani. Sigurno mrze druge ljude.

Spram toga, kod nas su većinom neki „topli“ ljudi. Vole da se pipaju, stišću jedni uz druge, trljaju sa svih strana, ma samo što ne polegnu jedni preko drugih. I nije važno s kim i protiv koga: muškarac, žena, dijete… Kod nas ljudi vole razmjenjivati i tjelesne mirise i tjelesne tekućine, znoj većinom ili jeftine i oštre parfeme. Mi smo, ‘nako, prirodni, čoporativni, u nama su nekako preživjeli ti instinkti prvog čovjeka, pa teferića, stampeda, korida.

Imam fobiju od gužve. Imam fobiju od pijaca, autobuskih stanica, roditeljskih sastanaka, šaltera. Većinom mi se dešava da me preziru svi akteri ovih gužvi. Optužuju me pogledima kad ne najašem na one ispred mene. Šta ja glumim i nešto se izdvajam?! Vozači autobusa većinom me trzaju da će krenuti prije nego što uđem, jer ih nervira onih par centimetara prostora između mene i predzadnjeg putnika.

Najprije sam pomišljala da nisam normalna, jer me dodir stranaca smara. Pokušavala sam se nafurati da je dobro što povremeno osjetim tjelesa širokih narodnih masa da ova apstinencija od tuđeg dodira ne bi postala moje prirodno stanje. Pokušavala sam promišljati na milion načina kako bih opravdala ove svakodnevne, znojave gute ljudi koji jašu jedni preko drugih.

Odustala sam od opravdanja… ali nađoh utjehu za sebe:

„ Oni koji nisu vjerovali U GOMILAMA će u Džehennem biti natjerani…“
„ A oni koji su se Gospodara svoga bojali U POVORKAMA će u Džennet biti povedeni…“

Zar su gomile i povorke jedno te isto?!?!
Možda ovdje nema povorki, ali nekako vjerujem da ću, samo ako budem strpljivo podnosila, nekad i ja biti u povorci… onih koji se na dunjaluku nisu gurali i preko drugih jahali da bi… nešto… nevažno…