Isključujem se iz razgovora u kojemu se omalovažavaju dvadesetogodišnjaci kao oni koji su nezreli, premladi, ne umiju, hormoni su jači od razuma i tako sve ti klišei.
Vraćam se u vrijeme kada je svijet bio mali. Kada se sve moglo i smjelo. Kada se imao stav. Hrabar. Svepametujući. Pokušavam se prisjetiti što je trčalo naprijed, hormoni ili mozak. Nekako su u dvadesetima hormoni već dobrano zaostajali za šarolikim razmišljanjima. Bačeni su odavno u nekakve, ako se desi desi, zapećke. Bilo je potrebno mijenjati svijet, okolinu, boriti se, učiti, dokazivati, pobjeđivati. Misao mi je bila oštra i bistra. Nije bila mlada. Možda odvažna, blesavo odvažna, ali ne mlada, ne nadobudna, kako ovi, što još uvijek razgovaraju, vole reći. Ako podvučem refu, najplodonosniji su bili ti najodvažniji snovi. Grabilo se, uzimalo, nije se mnogo vagalo. Zaista se moglo sve. A volje na pretek. Energije za tri umorna četrdesetogodišnjaka
Danas… u četrdesetima, sve je nekako staloženije. Sve je krupan zalogaj i sve se ne može. Ima preće. Mnogo je gluposti na koje se ne treba ni osvrtati, a kamoli uraditi. Unaprijed osuđenih na neuspjeh.
Danas nekako, ja sam evidentičar. Životarim. Posmatram. Možda čak i bistro, bez zanesenjaštva, ali sam evidentičar. Živim ono što su moji snovi zacrtali u prpošnim dvadesetim. Možda bih danas imala svega za reći, ali ne volim svoju, iskustvom uplašenu, misao.
Ne volim kad se bilo što omalovažava, bilo čija misao. Ni djeteta od 5 godina. Svaki period je bogat za sebe. Neki hrabrošću, neki zrelošću, ali mladi ljudi također mogu misliti, promišljati, vrlo često bolje od nas starijih. Nije ih život još ispeglao. Nemaju prepreka u glavi.
Pustimo ih, dakle. Ako im ne želimo pomoći, ono možemo ćutati i posmatrati. Bodriti ih dovom, mislima, biti srcem uz njih, i ako nemamo hrabrosti pomoći ih životom.
Pustimo dvadesetogodišnjake da osvajaju svijet bez doskočica: „'Ta će ono, tek se rodilo, a nešto pametuje?!“
Pustimo se ovih, na našim prostorima, omiljenih, a vrlo otrovnih i uvredljivo zajedljivih komentara.
Bravo, svaka cast!
Mislim da godine nikako nisu mjerilo za takve stvari. Cesto mladji ljudi rade puno ispravnije stvari, i imaju logicna rijesenja za neke zivotne situacije, ali ih obicno sputaju stariji, da li to bili roditelji ili okolina, nije bitno. Po meni se mudrost ne stice godinama niti nekim iskustvom. Time stices samo rutinu, a mudroscu ili si nadahnut ili nisi.
Vecinom mlade generacije nose revoluciju, promjene, ideju, a stariji ili ne prepoznaju ili su suvise uplaseni da im se kolotecina ne poremeti. I nema mudrost veze sa godinama, ili imas potencijala ili nemas.
Ja se uvijek , kada je ova tema u pitanju, sjetim Usame b. Zejda r.a. koji je imao 18 godina kada ga je predvodio muslimansku vojsku u kojoj su bili mnogi stariji ashabi r.a. I zapitam se, koliko je taj čovjek r.a. bio ozbiljan, svjestan, odgovoran, mudar i šta sve ne, kada je zaslužio povjerenje koje mu je ukazano od Poslanika a.s. . Koliko danas ima tako svjesne i ozbiljne omladine to je druga tema. Ugl. općenito , zaključak je da i mladi imaju potencijala nekada i više nego stariji. A kada se analiziraju i mnogi drugi svjetski uspjesi, vidio da su to činili baš ljudi , najčešće do 30e godine, od velikih otkrića, herojstva itd …da ne duljim više …haj et’ to
Da, većinom se i sjetim ashaba kada mislim o ovome. Sjetim se Poslanika, s.a.w.s. koliko je uvažavao mlade, recimo Aliju, r.a. Sjećaš se kako mu je ponudio da prihvati Islam i šta je ovaj odgovorio?! 🙂 I sve kontam, što više nekoga uvažavamo i dajemo mu prostora, više ćemo izvući od ljudi.